Gospodine gradonačelniče,
dame i gospodo, učesnici i organizatori
međunarodnog seminara!
Demokracija i ljudska prava u multietničkim društvima u središtu su interesiranja ne samo ovih društava nego i u sredinama koje nisu imale historijske šanse i mogućnosti da se razvijaju kao multietničke zajednice. Iskustva koja na različite načine od pada Berlinskog zida 1989. do danas dijelimo u Evropi u vezi s pitanjima ostvarivanja ljudskih prava i sloboda pokazuju da je uvijek u središtu našeg interesiranja pojam granice i unutar tog pojma transgranične veze istih ili različitih zajednica. Prepoznatljivo je u svemu, u Evropi i svijetu, nastojanje da se jugoistočna Evropa tretira kao izolirana, zatvorena zajednica, uprkos svim unutarnjim razlikama. Činjenica da je ovdje koncem XX stoljeća podignuto od istog materijala „s jedne i s druge strane“ mnoštvo barikada, od kojih je pravljen i Berlinski zid, postaje trn u oku svima, uključujući i neposredne sudionike iz regije i gotovo sve mirovne i druge medijatore iz svijeta kojima je zapadni Balkan postao prostor za potvrđivanje univerzalnih vrijednosti, koje često nedostaju i u zemljama iz kojih dolaze. Zato je svaki pokušaj da se u zemljama na ovom prostoru odredi perspektiva za narednih 20 godina omeđen globalnim projektima evropskih i euroatlantskih integracija i interesa a da istovremeno nije ostvaren odgovarajući program transgranične kooperacije i vlastito suočavanje sa izazovima bliskih i dalekih komšija i susjeda.
Zbog toga se pitanjima multietničkog društva i etničkim zajednicama pristupa na način da se nastoji otvoriti proces re-identifikacije identiteta kroz historijsku perspektivu i stereotipe koji su često isključivali pojmove demokracije i ljudskih prava u ime „svete prošlosti“.
Najčešće spominjani pojam u diskusiji koja će uslijediti na našem seminaru je Balkan, koji je u središtu interesiranja i ponovnog otkrivanja kako od njegovih stanovnika jednako tako i zainteresiranih istraživača. Ova naša euromediteranska zajednica zakovana je u postratnom periodu između zaštite univerzalnih ljudskih prava i sloboda i pragmatičnih interesa lokalnih vlasti i svjetske kontakt skupine, koje često gube iz vida, svaka na svoj način, da predstavljaju istu ljudsku zajednicu.
Bosna i Hercegovina je utemeljena na multilateralnoj strukturi bh. društva i stoga je nužno otvoriti pitanje, jednako u našoj zemlji kao i u susjednim zemljama, kako je moguć slobodni izbor građana u izgradnji civilnog društva i modernih zajednica kada ne postoji jasna pozicija građana u odnosu na domaću zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast, kao ni između građana i izvršne međunarodne vlasti u BiH. Jedino je jasna, i u jednom i drugom slučaju, nemoć građana i civilnog društva, osim u slučajevima kada različite organizacije civilnog društva nisu u funkciji zavođenja građana programima koji izjednačavaju sve aktere na političkoj i javnoj sceni BiH za interese domaćih ili međunarodnih sponzora.
Posebno kada su ustavi u značajnom broju zemalja u našem susjedstvu pisani i donošeni u okolnostima u kojima se ni u zajednicama samim ne priznaje drugi i drugačiji već se favorizira svoja etnička zajednica, a druge zajednice priznaju samo pod pritiskom evropskih standarda građanskog društva. U regiji ni pravo manjine ni pravo građanstva nisu priznata prava, o čemu najbolje svjedoči primjer iz politike domaćih i međunarodnih vlasti koja je vođena pod imenom „manjinski povraci“, kao i potpuno neuređena zakonodavna i u praksi realizirana prava predstavnika nacionalnih manjina.
U Bosni i Hercegovini se ni u kakvoj formi građani Bosne i Hercegovine nisu izjasnili o Aneksu 4. Dejtonskog mirovnog sporazuma koji nosi naziv Ustav BiH. Dakle, i pored toga što svi znaju da građani Bosne i Hercegovine nisu bili ni u Daytonu ni u Parizu, i da su im suspendirana građanska prava u skladu s dobrim namjerama da se zaustavi rat i kontrolira mir, „organizira demokracija“ i reduciraju ljudska prava i slobode u interesu regionalne stabilnosti, nastavlja se zavjera šutnje do posljednjeg vapaja građana.
Otuda i apstinencija građana na izborima i odustajanje od aktivnog djelovanja u zemlji u kojoj vladavina zakona ne može niti postojati jer je većina tih zakona donesena odlukom Visokog predstavnika međunarodne zajednice u proteklom desetljeću, a ni početak novog milenija i 10 mjeseci poslije izbora u Bosni i Hercegovini ne garantiraju spremnost na reforme i pružanje šanse građanskoj alternativi.
Parlamentarna demokracija u Bosni i Hercegovini nije uspostavljena na način da je moguće govoriti o odgovornosti zakonodavne i svake druge vlasti. U našem, bosanskohercegovačkom slučaju, proces dolaženja do istine i ostvarivanje pravde još uvijek ne znače da smo stvorili temelje za izgradnju povjerenja i pomirenja u građenju socijalnog mira, stabilnosti i sigurnosti građana, jer se istina i pravda tumače unutar svojih etničkih zajednica, na način kako to odgovara političkim elitama koje održavaju status quo i svoje „ugledne“ familije u blagostanju vlasti i bijedi građana. Otuda u Bosni i Hercegovini, tipično evropskoj i mediteranskoj zemlji, pitanje građanstva nije pitanje porijekla, nego pitanje načina života. Iskustvo nas uči da je sporazumijevanje moguće tamo gdje je priznata različitost, gdje je otvoren pristup različitim interpretacijama i komunikaciji i međusobnom razumijevanju kroz toliko potreban dijalog, što je osnovna pretpostavka djelovanja građanske pozicije i građanske opozicije. Danas je upravo zbog toga na političkoj sceni Bosne i Hercegovine teško odrediti šta je građanska pozicija a šta građanska opozicija, jer su političke karte, kao i etničke, u rukama onih kojima do promjene nikako nije.
Ideja o građanskoj Bosni i Hercegovini vodi ka ukidanju onih predrasuda koje onemogućavaju suživot. Stoga je nužan novi ustav jedne građanske Bosne i Hercegovine koji će stvoriti uvjete za pravnu zajednicu slobodnih jednakih članova društva. Nemoguće je nastaviti govoriti o demokraciji i ljudskim pravima u zemlji u čijem ustavu je ugrađena diskriminacija. Debata o ustavnim promjenama moguća je samo ako se uvaži činjenica da Parlament BiH garantira javnu raspravu o ustavnim reformama u kojoj će učestvovati svi zainteresirani građani i građanke, političke partije, naučne institucije, cjelokupna zainteresirana javnost, kako bi se potvrdila prava ne samo svih građana, svih naroda i predstavnika nacionalnih manjina na kreiranje novog ustava nego i stvorila motivacija za participaciju u političkom, društvenom i javnom životu koja bi garantirala novo, moderno i mobilno društvo, čije su institucije demokratske i čije vlasti upravljaju društvom u najboljem interesu građana.
Potrebno je, dakle, pronaći građansku alternativu za novi ambijent življenja u modernim i otvorenim zajednicama i državama, koje će posebno voditi računa o potrebama zajednica na lokalnoj razini, imajući u vidu da je još prije 50 godina na prvoj konferenciji lokalnih vlasti u Vijeću Evrope naglašena uloga lokalne zajednice u ostvarivanju ključnih interesa građana.
U ime Međunarodnog centra za mir zbog toga želim izraziti zadovoljstvo što sam u prilici da pozdravim učesnike međunarodnog seminara koji će nastojati da odgovori na pitanja razvoja vodeći se prije svega činjenicom da niko od nas ne živi u idealnim uvjetima i državama, i da su na različitim nivoima uzurpirana prava građana.
Umijeće je kroz dijalog interkulturalni i interreligijski biti akter prevencije konflikta, umijeće je i rješavanje konflikta, kao što je i umijeće živjeti u postkonfliktnom društvu.